Time što je Platon primijenio ideje na realitet, njegov logički idealizam postaje ontološki, samo što njegov ontološki idealizam predstavlja jednu specijalnu formu, koja se ne može održati. Međutim, ta zabluda ontološkog idealizma najplodnija je zabluda od svih koje su dosada učinjene, jer je Platon na osnovu nje došao do najvećeg rezultata svoje filozofije: do etičkog idealizma, do apsolutnog optimizma, u kojem leži čar njegove ličnosti i njegove doktrine. U ovoj tačci Platon postaje nešto više od filozofa, on je prorok, i to, može se reći, jedinstven prorok. U tom pogledu jedini je Hristos od velikih apsolutnih optimista koji mu se približava, i zato i postoji veza između docnijeg hrišćanstva i platonizma (odnosno neoplatonizma).
U prvoj fazi Platon se slaže sa svojim učiteljem, i zato je za njega dobro isto što i korisno, dakle što i zadovoljstvo. Kao Sokrat, i on usvaja princip korisnosti i zadovoljstva kao osnovu i izvor ljudskog djelanja. Ali takvo shvatanje nije proželo svu etičku misao Platonovu, jer je ublaženo i oblagorođeno umjetničkom stranom ne samo platonskog nego, u isti mah, i cjelokupnog helenskog načina posmatranja, od kojeg se Sokrat bio udaljio. Platon, naime, i lijepo poistovjećuje s korisnim i dobrim. Na taj način korisno se sublimira time što se u isti mah stavlja u službu ljepoti i umjetnosti. Tako dobro, lijepo i korisno postaju istovjetni pojmovi. Porijeklo tome poistovjećivanju leži u jezičkoj upotrebi u kojoj razlikovanje tih pojmova još nije bilo dovoljno izvršeno. S druge strane, korisno je oplemenjeno time što je spojeno sa sokratskim intelektualizmom, jer vrlina je znanje, pa se zato može naučiti. To je rezultat razgovora u Protagori.
Platon Fedon Prepricano
Za razumijevanje postanka i značaja platonizma prvi je uslov poznavanje njegovih psiholoških i istorijskih korijena. Psihološko porijeklo i konkretno čulno izvorište ideja odaje već Platonov izraz, riječ od istoga korijena kao i naše reči vid i viđeti; on znači sliku, samo izdignutu iznad promjene, i zato vječno vidljivu, svjetliju, čistiju i jasniju od čulne slike. Za Platona je gledanje primjer najviših dobara, koja se vole sama po sebi i radi posljedica. Bez slike nema nikakve predstave, uči sam Aristotel koji se uspio do najviše apstrakcije, i njegova Metafizika, najapstraktnija helenska knjiga, počinje time što ističe da nagon za saznanjem ima svoj prirodni korijen u nagonu za gledanjem, i helensko mišljenje nije drugo nego pregledanje, tj. kritičko proširivanje i zbijanje gledanja. Antisten je poricao ideje u ime prava gledanja, jer on, kaže, vidi samo konje, a nikako konjstvo, a Platon mu je u ime prava višega gledanja odgovorio da on, Antisten, i nema oka za ideje. Platon u saznanju postupa kao plastičar, on od pojmova pravi "statue" a hipostasiranjem pojmova ideje kao blistave i fino kanelisane stubove. Ako iko, Platon do saznanja nije dolazio sivom i suvom apstrakcijom, odbacivanjem oku pristupačnog svijeta, zatvaranjem očiju, nego proširivanjem oka i razbistravanjem pogleda.
Međutim, Platonov glavni interes je, očevidno, bio etički: uporno isticanje prava razumskog dijela da upravlja cijelim duševnim sklopom i da u njemu djela kao vozar. U Timaju se kaže da je razumski dio duše, besmrtni i božanski element, sačinio demijurg, i to od onih istih sastojaka od kojih i Dušu svijeta, dok su smrtne djelove duše, skupa sa tijelom, stvorili nebeski bogovi.To je bez sumnje mitski izraz činjenice da je razumski dio duše najviši, da je predodređen da vlada i da po prirodi ima pravo da vlada zbog toga što je znatno srodniji božanskom. On se nalazi u prirodnom srodstvu sa nevidljivim i umstvenim svijetom, koji je sposoban da kontemplira, dok su drugi djelovi duše u osnovi povezani sa tijelom, tj. sa pojavnim svijetom, i nemaju nikakvog izvornog udjela u umu i umnim djelatnostima i ne mogu da opažaju svijet idealnih oblika. Ovo dualističko shvatanje se, ponovo, javlja u novoplatonizmu, kod sv. Avgustina, Dekarta itd.
Štaviše, uprkos tome što su sv. Toma Akvinski i njegova škola usvojili peripatetičko učenje o duši, među hrišćanima platonski način govorenja o duši ostaje i mora da ostane "popularan", jer činjenica koja je uticala na Platonovu misao, činjenica unutrašnjeg sukoba u čovjeku, prirodno se čini značajnijom u očima svih onih koji prihvataju hrišćansku etiku. Međutim, treba zapaziti da se, upravo zbog toga što mi taj sukob osjećamo u nama samima, ovđe traži znatno koherentnije shvatanje duše od onog koje pruža Platonova psihologija. Jer, ako bi u čovjeku postojala množina duša - recimo umna i neumna - onda se ne bi moglo objasniti to što smo svjesni sukoba koji se odvija unutar nas samih i što smo svjesni moralne odgovornosti. Ne može se reći da je Platon bio sasvim slijep pred ovom istinom, ali treba ukazati na to da je on toliko mnogo naglašavao jedan aspekt problema da je počeo da zanemaruje druge aspekte i da stoga nije uspio da da zaista zadovoljavajuću racionalnu psihologiju.
Razlog stvaranju države leži u uzajamnom potpomaganju ljudi radi zadovoljavanja najprostijih životnih patreba, i to na osnovu podjele rada, jer "svako se ne rađa sasvim jednak sa svakim, nego se razlikuje svojim prirodnim sposobnostima, jedan je stvoren za ovaj, drugi za onaj posao". Iz toga proizlazi: ako neko vrši posao za koji je sposoban, on će lakše postići veći i bolji uspjeh negoli onaj koji za taj posao nije sposoban. Najprostija državna zajednica sastoji se iz malog broja građana, od kojih se jedni brinu za hranu, drugi za stan, treći za odjeću i obuću itd. Ova zdrava država, u kojoj se podmiruju najprostije potrebe, proširuje se u bujnu državu, u kojoj se građani ne zadovoljavaju više arkadsko-idilskim načinom života, nego traže postelje i dušeke, fin i skup namještaj, predmete od zlata i slonove kosti; traže začin i đakonije, mirise i hetere, umjetnost i pozorište. Tako u zdravu državu dolaze različne zanatlije, umjetnici, pjesnici, glumci, kuvari, pralje, berberi i povrh svega i ljekari. Uskoro prostor za stanovništvo te države postaje nedovoljan i premalen, i to izaziva rat sa susjedima i dovodi do stvaranja posebnog staleža - ratničkog, iz kojega izdvajanjem najboljih proizlazi stalež državnika (arhonata). Sa bujanjem plemenitih snaga razvijaju se i poroci, različni staleški razdori i sukobi, i otuda se pojavljuje potreba stvaranja novog državnog oblika. Taj treći državni oblik je platonski.
Pravi ili kraljevski državnik ne radi sam, nego svojom vještinom, na osnovu svoga osjećanja mjere, svoga poznavanja pravog časa i prilika i, na osnovu pouzdanog odmjeravanja činjenica, naređuje obdarenima i sposobnima da izvrše ono što je za državu najvažnije. Kraljevski državnik, čija je politička inteligencija dragocjenija nego svi zakoni, vlada autoritativno, a ne administrativno. Najbolji primjer za određivanje državničke vještine jeste tkačka vještina. Kao dobar tkač što za platno potrebuje i osnovu i potku, tako i pravi državnik različne, pa čak i suprotne, karakterne osobine građana svojim kraljevskim tkalaštvom upliće jedne u druge, divljinu i junaštvo ispreplijeće s pitominom i smotrenošću, i tako od heterogenih elemenata stvara skladnu višu cjelinu, tka jako državno tkivo kome zub vremena neće nauditi. A srećna mješavina karakternih osobina postiže se dobrim udajama i ženidbama, kojima se izjednačuju socijalne i etičke razlike. Treba sprječavati brakove radi bogatstva i moći i raditi na tome da se zasnivaju eugenički brakovi: hrabri treba da se žene smotrenim ženama, a smotreni hrabrima, a u đece i mladića treba naporedo njegovati i tvrde osobine junaštva i meke osobine obazrivosti. Te i takve osobine udružene u potomstvu biće najbolji nosilac nove helensko-platonske kulture.
Očevidna posljedica ovakvog učenja jeste postojanje stupnjeva ljepote. Jer ako postoji stvarno bivstvujuća Ljepota, onda će se lijepe stvari više ili manje približavati ovoj objektivnoj normi. Na taj način se u Hipiji velikom uvodi pojam relativnosti. Najljepši majmun biće ružan u poređenju sa lijepim čovjekom, a lijepa posuda za jelo biće ružna u poređenju sa lijepom ženom. Ova će, opet, u poređenju sa boginjom biti ružna. Međutim, ne može se reći da Ljepota kao takva (a s obzirom na nju lijepe stvari jesu lijepe) jeste nešto što bi se moglo smatrati "ništa više lijepim nego ružnim". U stvari, ona "nije s jedne strane lijepa a s druge ružna; ni danas lijepa a sjutra ružna; ni prema ovome lijepa a prema onome ružna; ni ovđe lijepa a onđe ružna, kao da je samo za jedne lijepa a za druge ružna... nego nešto što je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i vječno. Iz ovoga takođe proističe da ta najviša Ljepota, budući po sebi i budući izvor u njoj sve učestvujuće ljepote, ne može da bude neka lijepa stvar, i stoga ne može da bude materijalna: ona mora da bude natčulna i nematerijalna. Odmah se vidi da će lijepa djela umjetnosti ili književnosti, ako je istinska ljepota natčulna, bez obzira na sve drugo, nužno zauzimati srazmjerno niski stepenik na ljestvicama ljepote, jer su ta djela materijalna, dok je sama Ljepota nematerijalna; ova djela se obraćaju čulima, dok se čista Ljepota obraća umu (i doista umnoj volji, ako u obzir uzmemo i platonski pojam Erota). Niko ne bi želio da dovodi u sumnju uzvišenost Platonove zamisli o uzdizanju od predmeta čula prema "božanskom i čistom, samom sebi jednakovrsnom lijepom"; ali učenje o natčulnoj ljepoti (osim ako to nije čista analogija) veoma otežava stvaranje jedne definicije ljepote koja će se primjenjivati na lijepo u svim njegovim ispoljavanjima.
III. Preko novoplatonovaca platonizam je izvršio uticaj na sv. Avgustina i na period formiranja srednjovjekovne misli. Doista, mada je sv. Toma Akvinski, najveći od sholastika, Aristotela prihvatao kao pravog "Filozofa", u njegovom sistemu ima mnogo toga što on, u krajnjoj liniji, duguje prije Platonu nego Aristotelu. Uz to, u vrijeme renesanse, platonovska akademija u Firenci je nastojala da obnovi Platonovu baštinu, a uticaj platonske države može da se vidi u spisu Utopija sv.Tomasa Mora i Kampanelinom djelu Grad sunca.
2ff7e9595c
Comments